Grand Slam turniri i dalje predstavljaju vrhunac profesionalnog tenisa, kombinirajući sportski prestiž i financijsku priliku. Međutim, dok zvijezde s vrha ljestvice uživaju većinu slave i bogatstva, većina profesionalnih igrača suočava se s potpuno drugačijom ekonomskom stvarnošću. Godine 2025. sve više se raspravlja o nejednakosti prihoda i održivosti života na Touru za one koji se nalaze izvan prvih deset.
Sva četiri velika Grand Slam turnira – Australian Open, French Open, Wimbledon i US Open – danas nude rekordne nagradne fondove koji prelaze 45 milijuna funti. Unatoč tom rastu, raspodjela dobitaka i dalje je izrazito nagnuta u korist najboljih igrača. Pobjednik Grand Slama u 2025. godini osvaja oko 2,3 milijuna funti, dok oni koji ispadaju u prvom kolu dobiju oko 55.000 funti. Na papiru to izgleda solidno, ali kada se oduzmu troškovi putovanja, smještaja, poreza i trenera, stvarna zarada igrača nižeg ranga postaje znatno manja.
Igrač koji se nalazi između 50. i 100. mjesta može očekivati prosječan godišnji prihod od oko 700.000 funti, ali samo mali dio toga dolazi s Grand Slam turnira. Za one izvan top 100, godišnja nagrada često ne prelazi 200.000 funti — što jedva pokriva troškove sezone na ATP ili WTA Touru. Mnogi se zato oslanjaju na manje turnire i podršku nacionalnih saveza.
Iako su organizatori turnira povećali nagrade za rane runde, to nije riješilo problem nejednakosti. Troškovi održavanja profesionalne karijere — treneri, fizioterapeuti, oprema i putovanja — neprestano rastu, pa većina sportaša i dalje posluje s minimalnom zaradom.
Za niže rangirane tenisače, sponzorski ugovori rijetko predstavljaju značajan prihod. Dok top 10 igrača godišnje zarađuje milijune od brendova i reklama, oni izvan svjetla reflektora uglavnom dobivaju male ugovore za opremu ili bonuse koji ovise o rezultatima. To pokazuje koliko globalna prepoznatljivost više utječe na zaradu nego sama kvaliteta igre.
Mnogi igrači izvan top 100 dodatno zarađuju igrajući u lokalnim ligama ili egzibicijskim mečevima. Takvi kratkoročni ugovori, posebno u zemljama s jakom teniskom tradicijom poput Njemačke, Francuske ili Japana, mogu im pomoći u pokrivanju troškova izvan sezone. Ipak, ti prihodi nisu dovoljni za dugoročnu financijsku stabilnost.
Kako bi se smanjila ta razlika, savjeti igrača i teniske organizacije predlažu promjene u raspodjeli prihoda od Grand Slamova. Neki programi, poput putnih stipendija i osnovnih plaća za sudionike ranih kola, već su uvedeni. No, jaz između elite i igrača srednjeg ranga i dalje je izražen.
Troškovi natjecanja na ATP i WTA Touru izuzetno su visoki. Profesionalni igrači godišnje troše između 100.000 i 250.000 funti na trenere, fizioterapeute, putovanja i opremu. Oni izvan top 100 često se bore da održe karijeru, a neki uz tenisku karijeru rade kao treneri u klubovima kako bi ostali financijski stabilni.
U 2025. prosječni troškovi profesionalne teniske karijere dodatno su porasli zbog inflacije i viših cijena putovanja. Iako Grand Slam turniri nude rekordne nagrade, većina niže rangiranih igrača mora se oslanjati na Challenger i ITF turnire, gdje pobjeda često donosi manje od 10.000 funti.
Ova financijska neravnoteža jasno pokazuje koliko je tenis ovisan o vrhunskim zvijezdama. Organizatori Grand Slam turnira suočeni su s pritiscima da osiguraju da bogatstvo sporta bude raspodijeljeno ravnomjernije kako bi se osigurala budućnost novih generacija.
Kako bi se poboljšala situacija, ATP, WTA i ITF uveli su inicijative koje osiguravaju minimalne prihode i mirovinske fondove za profesionalne tenisače. Cilj je stvoriti uravnoteženiji i održiviji sustav u kojem bi svi igrači imali osnovnu sigurnost.
Ipak, provedba ovih mjera razlikuje se od turnira do turnira. Dok je US Open uveo transparentne modele raspodjele prihoda, ostali Grand Slamovi kasne s usvajanjem sličnih pristupa. Rezultat je neujednačen sustav u kojem financijska stabilnost i dalje ovisi o državljanstvu, pristupu sponzorima i trenutnom rangu.
Dugoročno, promjene u raspodjeli prihoda, digitalnim prijenosima i predstavništvu igrača mogle bi redefinirati ekonomiju tenisa. No zasad jaz između zvijezda i prosječnih igrača ostaje jedna od ključnih karakteristika profesionalnog Toura.
Gledajući unaprijed, postoji sve više optimizma da bi strukturne promjene mogle preoblikovati profesionalni tenis. Inicijative koje vodi Udruga profesionalnih tenisača (PTPA) otvorile su rasprave o poštenijim uvjetima i boljoj raspodjeli prihoda među svim razinama igrača.
Uz to, komercijalizacija digitalnih prijenosa i prava klađenja stvorila je nove izvore prihoda. Ako se njima pravilno upravlja, mogli bi financirati dugoročne programe potpore igračima nižeg ranga. Ključ je u transparentnosti i ravnomjernoj raspodjeli.
Uspjeh tenisa kao globalnog sporta ovisi o zdravlju i motivaciji svih njegovih sudionika. Prepoznavanje financijskih izazova onih izvan top 10 nije samo pitanje pravednosti – to je ulaganje u održivu budućnost cijelog sporta.
Napori da se smanji jaz u prihodima u profesionalnom tenisu nastavljaju se i 2025. godine. Suradnja između igrača, saveza i organizatora turnira ima za cilj redizajnirati ekonomski okvir sporta. Ključne teme uključuju transparentno izvještavanje o proračunu, redistribuciju prihoda od prijenosa i financiranje mladih talenata.
Uz to, Grand Slam turniri sve su češće pod javnim nadzorom zbog pitanja društvene odgovornosti. Navijači, novinari i udruge zagovaraju veći fokus na podršku niže rangiranim igračima, jer to pridonosi pravednijem i uključivijem sportu. Kako globalna publika raste, raste i zahtjev za ravnopravnijim uvjetima.
Iako potpuna ravnoteža još nije postignuta, napredak je vidljiv. Reforme koje se provode sugeriraju da bi do 2030. profesionalni tenis mogao postati financijski pravedniji – sport koji nagrađuje trud, predanost i doprinos, a ne samo rang.